Mađđhima Nikāya

Ćula-Malunkyaputta sutta

63. Kratki razgovor s Malunkjinim sinom

Ovako sam čuo. Jednom je prilikom Blaženi boravio kraj Sāvatthija, u Đetinom gaju, u manastiru koji je podigao Anāthapindika.

A u to vreme poštovani Malunkjaputta je boravio u osami, te mu na um pade ova misao:

“Postoje gledišta o kojima se Blaženi nije izjasnio, nego ih zanemaruje i odbacuje. To su gledišta: ‘Ovaj svet je večan’ i ‘ovaj svet nije večan’; ‘ovaj svet je konačan’ i ‘ovaj svet je beskonačan’; ‘duša i telo su jedno te isto’ i ‘duša i telo su različiti’; ‘Tathagata postoji posle smrti’, ‘Tathagata ne postoji posle smrti’, ‘Tathagata i postoji i ne postoji posle smrti’ i ‘Tathagata niti postoji, niti ne postoji posle smrti’. Ta gledišta mi Blaženi ne razjašnjava, a to mi se ne sviđa, niti me zadovoljava. Zato ću otići Blaženome, pa ću ga pitati da mi razjasni. Ako mi objasni da je ovaj svet večan ili da ovaj svet nije večan… ili da posle smrti Tathagata niti postoji, niti ne postoji, onda ću nastaviti da živim isposničkim životom pod njegovim vođstvom; ako to ne učini, onda ću se odreći isposničkog života i vratiti se u niži, svetovni život.

A onda, kad je palo veče, poštovani Malunkjaputta izađe iz meditacije i otide do Blaženog. Pošto mu se poklonio, sede sa strane, pa reče:

“Poštovani gospodine, dok sam boravio u osami, na um mi pade ova misao: ‘Postoje gledišta o kojima se Blaženi nije izjasnio… Ako mi ih Blaženi ne razjasni, onda ću se odreći isposničkog života i vratiti se u niži, svetovni život’.” A ako Blaženi zna: ‘Svet je večan’, neka mi to razjasni; ako Blaženi zna: ‘Svet nije večan’, neka mi to razjasni. A ako Blaženi ne zna ni da li je svet večan, ni da li nije večan, onda je za onoga ko ne zna i ne vidi jedino ispravno da kaže: ‘Ja niti znam, niti imam uvid.’

A ako Blaženi zna: ‘Svet je konačan’, … ‘svet je beskonačan’, … ‘duša i telo su jedno te isto’, … ‘duša i telo su različiti’, … ‘Tathagata postoji posle smrti’, … ‘Tathagata ne postoji posle smrti’, Ako Blaženi zna: ‘Tathagata i postoji i ne postoji posle smrti’, neka mi to razjasni. A ako Blaženi zna: ‘Tathagata niti postoji, niti ne postoji posle smrti’, neka mi to razjasni. A ako Blaženi to ne zna, onda je za onoga ko ne zna i ne vidi jedino ispravno da kaže: ‘Ja niti znam, niti imam uvid’.”

“Malunkjaputta, jesam li ti ikada rekao: “Dođi, Malunkjin sine, živi kod mene isposničkim životom, a ja ću ti razjasniti da li je ovaj svet večan ili nije… ili ‘posle smrti Tathagata niti postoji niti ne postoji’?”

“Ne, poštovani gospodine!”

“Ili si možda ti rekao meni: ‘Gospodine, ja ću živeti kod Blaženoga isposničkim životom kad mi Blaženi razjasni da li je svet večan ili nije… ili ‘posle smrti Tathagata niti postoji niti ne postoji” ?”

“Ne, poštovani gospodine!”

“Kada, Malunkjaputta, ni ja nisam tako rekao tebi, ni ti meni, kome onda prigovaraš, nerazumni čoveče?

Malunkjaputta, ko bi god postavio takav uslov da neće živeti isposničkim životom dok mu Blaženi ne razjasni ta pitanja—taj bi pre umro nego što bi Usavršeni dospeo da mu sve to rastumači. To je baš tako, Malunkjaputta, kao kad bi neko bio ranjen stelom debelo premazanom otrovom, pa kad bi se njegovi prijatelji i rodbina pobrinuli da mu dovedu lekara, hirurga, a ranjenik onda kaže: “Čekajte! Ne dam da mi vadite ovu strelu pre nego što doznam da li je čovek koji me je ranio pripadnik ratničke, bramanske ili trgovačke kaste ili je sluga. Ne dam da mi vadite ovu strelu pre nego što doznam kako se zove i iz kojeg je plemena… je li visok, nizak ili srednjeg rasta… je li tamnoput, smeđ ili žut… iz kojeg je sela ili grada… da li me je ustrelio iz luka ili iz samostrela… da li je tetiva na luku napravljena od životinjske ili biljne tetive, od kudelje ili od kore drveta… da li je štap strele grubo ili fino obrađen… od čega su perca na streli bila napravljena -—da li od pera lešinara, gavrana, jastreba ili rode… čime je vrh strele bio pričvršćen—žilom vola, bivola, lava ili majmuna… i kojeg oblika je bio taj vrh strele, šiljast, nalik polumesecu, sa kracima ili račvast.’ Taj bi čovek, Malunkjaputta, pre umro nego što bi sve to saznao.

Isto tako, ako bi neko rekao: ‘Neću živeti isposničkim životom pod vođstvom Blaženog ukoliko mi on ne razjasni: Svet je konačan’, … ili ‘posle smrti Tathagata niti postoji, niti ne postoji posle smrti’, taj bi pre umro pre nego što bi Tathagata dospeo da sve to razjasni.

Malunkjaputta, ako postoji gledište ‘ovaj svet je večan’, svetački život se ne može živeti; i ako postoji gledište ‘ovaj svet nije večan’, svetački život se ne može živeti. Bilo da postoji gledište ‘ovaj svet je konačan’ ili gledište ‘ovaj svet nije konačan’, i dalje postoji rođenje, postoji starost, postoji smrt, postoje tuga, naricanje, bol, žalost i očaj, za čije razaranje još u ovom životu ja dajem uputstva.

Ako postoji gledište ‘ovaj svet je konačan’ … ‘ovaj svet je beskonačan’ … ‘duša i telo su jedno te isto’ … ‘duša i telo su različiti’ … ‘Tathagata postoji posle smrti’ … ‘Tathagata ne postoji posle smrti’, svetački život se ne može živeti… Bilo da postoji gledište ‘Tathagata i postoji i ne postoji posle smrti’ ili gledište ‘Tathagata niti postoji, niti ne postoji posle smrti’, i dalje postoji rođenje, postoji starost, postoji smrt, postoje tuga, naricanje, bol, žalost i očaj, za čije razaranje još u ovom životu ja dajem uputstva.

Zato, Malunkjaputta ono što sam ostavio neobjašnjeno zapamti kao neobjašnjeno, a ono što sam objasnio zapamti kao objašnjeno. A šta sam to ostavio neobjašnjeno? ‘Ovaj svet je večan’ -—to sam ostavio neobjašnjeno. ‘Ovaj svet nije večan’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Ovaj svet je konačan’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Ovaj svet je beskonačan’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Duša i telo su jedno te isto’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Duša i telo su različiti’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Tathagata postoji posle smrti’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Tathagata ne postoji posle smrti’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Tathagata i postoji i ne postoji posle smrti’—to sam ostavio kao neobjašnjeno. ‘Tathagata niti postoji, niti ne postoji posle smrti’—to sam ostavio kao neobjašnjeno.

A šta sam to ostavio kao neobjašnjeno? Zato što to ne bi bilo korisno, jer se to ne odnosi na temeljna načela isposničkog života, jer ne vodi do odvraćenosti, do napuštanja strasti, prestanka, smirenja, više spoznaje, vrhovne mudrosti i do utrnuća. Eto zašto to nisam razjasnio.

A što to, Malunkjaputta, jesam razjasnio? ‘Ovo je patnja’, to sam razjasnio. ‘Ovo je nastanak patnje’, to sam razjasnio. ‘Ovo je prestanak patnje’, to sam razjasnio. ‘Ovo je put koji vodi do prestanka patnje’, to sam razjasnio. A zašto sam to razjasnio? Jer je to korisno, jer se odnosi na temeljna načela isposničkog života, jer dovodi do odvraćenosti, do napuštanja strasti, prestanka, smirenja, više spoznaje, vrhovne mudrosti i do utrnuća. Zato sam to razjasnio.

Zbog svega toga, Malunkjaputta, ono što sam ostavio kao neobjašnjeno zapamti kao neobjašnjeno, a ono što sam objasnio zapamti kao objašnjeno.

Tako reče Blaženi. Zadovoljan, poštovani Malunkjaputta se obradova rečima Blaženog.