Ovako sam čuo: Jednom je prilikom Blaženi (Buddho) boravio u Rāđagahi, u Bambusovu Gaju, pored svetišta gdje se hrane vjeverice.

Tada kraljević Nebojša posjeti đaina Nataputtu, pozdravi ga i sjedne po strani, a đain Nataputto reče mu ovako:

“Hajde kraljeviću! Porazi u raspravi ispaosnika Gotamu, pa će ti se pročuti slava i dika da si porazio isposnika Gotamu, koji uživa tako veliku duhovnu moć i dostojanstvo.”

“A kako ću ja, gospodine, poraziti isposnika Gotamu. . .?”

“Evo kako, kraljeviću: Otiđi k isposniku Gotami, pa ga upitaj ovako: ‘Može li, gospodine, Usavršeni (Buddho) reći nešto što se drugima ne sviđa, što im je neugodno?’ Ako isposnik Gotamo na to pitanje odgovori potvrdno, onda treba da mu kažeš: ‘Ali u čemu je onda razlika, gospodine, između vas i prosječnog čovjeka? Jer i prosječan čovjek govori ono što se drugima ne svida što im je neugodno.’ A ako isposnik Gotamo odgovori niječno, onda treba da mu kažeš: ‘Kako to, gospodine, da ste vi ipak o Devadatti rekli ovo: ‘Devadatto je osuđen na stradanje u paklu Nirayi za vrijeme jednog svemirskog razdoblja, Devadatti nema pomoći.’ Te se riječi nisu svidjele Devadatti, nego su ga rasrdile.”

Kraljeviću, zatečen ovim dvosjeklim pitanjem isposnik Gotamo neće moći ni da ispljune ni da proguta odgovor. To će biti kao željezna udica kad se zabode u grlo…

A kraljević Nebojša (kad je stigao do Buddhe) pogleda prema suncu, pa pomisli: “Sada nije povoljan čas da pobijam Blaženoga, nego ću to učiniti sutra u svojoj vlastitoj kući”, pa reče Blaženome: “Gospodine, pozivam Blaženoga da sutra sa još trojicom dođe k meni na ručak.” Blaženi šutnjom prihvati poziv…

Slijedećeg dana kad je kraljević Nebojša pogostio Blaženog služeći ga vlastitim rukama biranom hranom i pićem… sjedne pored njega na niže sjedište, pa ga upita: “Gospodine, može li Usavršeni reći nešto što se drugima ne sviđa, što im je neugodno?”

“Kraljeviću, zar to pitanje nije pristrano?”

“E, gospodine, s te su strane đaini pretrpjeli poraz.”

“A zašto to kažeš, kraljeviću?” (Nebojša mu ponovi cijeli svoj razgovor s Nataputtom i njegove upute doslovno.) Dok je tako govorio, kraljević Nebojša držao je u krilu svoga nejakog sinčića, ispružena na leđima. Blaženi mu tada reče:

“Što misliš, kraljeviću, kad bi se dogodilo da ovom dječačiću tvojom nepažnjom ili nepažnjom dadilje dospije u grlo komadić drveta ili kamenčić i da tu zapne, što bi učinio?”

“Izvadio bih ga, gospodine! A ako to ne bi odmah uspjelo, onda bih mu prihvatio glavu lijevom rukom, pa bih mu izvadio smetnju iz grla skvrčenim prstom svoje desne ruke, sve kad bih mu time raskrvario grlo. A zašto? Jedino iz samilosti prema djetetu.”

“Isto tako, kraljeviću, i Usavršeni, kad zna da neka tvrdnja ne odgovara činjenicama, da nije točna ni svrsishodna, a i da se drugima ne sviđa, da im je neugodna—takvu tvrdnju Usavršeni neće izreći. A kad Usavršeni zna da neka tvrdnja odgovara činjenicama, da je točna, ali nije svrsishodna, a drugima se ne sviđa i nije im ugodna—ni takvu tvrdnju Usavršeni neće izreći. Ali kad Usavršeni zna da neka tvrdnja odgovara činjenicama, da je točna, a uz to i svrsishodna, iako se drugima ne sviđa i nije im ugodna—za takvu će tvrdnju Usavršeni naći pravo vrijeme da je razjasni… A zašto? Jedino iz samilosti prema njima.”

“Gospodine, kad učeni plemići, brahmani, građani i isposnici postave Usavršenom takva pitanja koja su unaprijed (sofistički) razradili—da li Blaženi već unaprijed ima smišljen odgovor? ‘Tko god me upita ovako, ja ću mu odgovoriti ovako’, ili Usavršeni odgovara neposredno?”

“Kraljeviću, i ja ću tebi postaviti protupitanje pa mi odgovori kako misliš: ‘Poznaješ li dobro razne dijelove bojnih kola?’”

“Svakako, gospodine!”

“A ako te netko upita kako se zove ovaj ili onaj dio, hoćeš li imati već unaprijed pripremljen odgovor za svako takvo pitanje, ili ćeš odgovoriti neposredno?”

“Budući da sam ja, gospodine, čuven upravljač bojnim kolima i dobro im znam sve dijelove i pojedinosti, jasno je da ću odgovoriti neposredno.”

“Isto je tako, kraljeviću, i s Usavršenim… A zašto? Zato što je Usavršeni potpuno prozreo osnove bića…”